Priče i kazivanja o devedesetim godinama prošloga vijeka, što sa ove vremenske distance nije bilo tako davno, trajaće onoliko koliko će o sudbinama onih kojih više nema, trajati sjećanje o vremenu koje niko od nas, čak ni u snu, nebi želio da se ponovi.
Povodom promicije knjige “Krvave staze ” Autora Ali Daci iz Rozaja, pored brojni gradjana Rozaja prisutni su bili predsjednik organizacie “Kosovo za Sandzak” prof. Ismet Azizi i generalni sekretar BNV za Sandzak” Ahemdin Skrijelj sa saradnicima, govirili Mr. Mehmet Bardhi, Velija Muriq, advokat Safet Hadrović Verbički književnik dok je moderator bio Mirza Luboder.
Navodimo ovom prilikom, govor advokata Velija Murića.
Dame i gospodo, zaista veoma težak trenutak, na jednoj strani jake impresije koje naviru iz stranica knjige koja nam je povod što smo tu, a na drugoj bol i sjećanje na ono vrijeme koje je autora zaokupilo idejom da ovom knjigom praktično zaustavi vrijeme.
Dragi prijatelji, poštovaoci pisane riječi,
Priče i kazivanja o devedesetim godinama prošloga vijeka, što sa ove vremenske distance nije bilo tako davno, trajaće onoliko koliko će o sudbinama onih kojih više nema, trajati sjećanje o vremenu koje niko od nas, čak ni u snu, nebi želio da se ponovi.
Kako je ljudski vijek u osnovi kratak a bez svake sumnje i prolazan, živa sjećanja se vremenom neminovno gube, blijede i konačno nestaju. Zbog toga, ne čudi kada se kaže: da ono što nije zapamćeno, zapisano i što nije pretrpjelo kritički istorijski i sud vremena, valjda kao i da se nije ni desilo. Slijedom te istine, usudjujem se kazati: osudjujem svakog pojedinca, svaki narod i svako vrijeme, koje iz kakvog nemara ili razloga koji nikada ne može biti pravim razlogom, dogadjaje, životne tokove, istine i neistine, pa čak i porodične rodoslove, prepušta zaboravu i vremenu koje odnosi sve – jer svaki zaborav je sam po sebi ljudski neprijatelj.
Ovo je zaista rijetka prilika, jer su sa nama i svjedok i svjedočenje o vremenu i ljudima, koji su svojevrsna protivteža zaboravu. Drugo izdanje knjige “Krvave staze”, koja se od prve do poslednje stranice čita iz jednoga daha, nije ni roman, niti kakav esej o nečemu. Nije to ni zbirka pripovjedaka a još manje kakav lijepo sročeni izliv mašte razigranog pisca. Ona je po svom žanru, prije svega istorjia, ona je djačka čitanka a po najviše, na žalost zbirka teške istine o otsutnosti uma o poniranju, ljudskom besčašću i isčašenom vremenu. Isto tako a možda i po najviše, ona je faktografsko svjedočenje o ljudskom stradanju nevinih.
Ne obazirujući se na nevolje, godine, uzrast ili kakvo drugo ljudsko svojstvo žrtava, tada zakon jačega kao da se oteo kontoli svevišnjega, svakodnevno je odradjivao sulude naloge one sotone iz Beograda, valjda, provjeravajući do koje mjere čovjek može izdržati zlo bez mjere, bez insafa i granica neshvatljivog. Uz pokušaj da nadje odgovore ili pak čitaoca vješto navede, da sam prodre u sve kontroverze suludog dijaloga dželata i žrtve, ovo štivo koje je pred nama, prije svega kao obavezno pamćenje obavezuje, pa ga, da vrijeme ne utone u zaborav, treba isčitavati i danas i sjutra i sve dok nas bude bilo – jer stara je istina: – pored razuma i prošlost je nezaobilazna učiteljica budućnosti.
Ispisani redovi ove knjige, vraćaju nam sjećanje na ono vrijeme kada su se neki, nama do juče bliski ljudi, odjeveni u državne uniforme a naoružani arsenalom za koji smo svi od usta odvajali, pretvorili u ljudske zvijeri. Zar nije zvijer čovjek, koji pogazi oficirsku čast i vojničku zakletvu datu državi i narodu, koji mimo svega toga, naredi da njegov vojnik ubije dvanajestogodišnjeg Labinota Kastratija, iza koga ostade neutešnih šest sestara. Zar nje zvijer, vojnik koji u podignutoj marami Nemke Brahimaj, nehtjede da prepozna ljudski razum i samilost prema nedužnoj ženi. Zar nijesu zvijeri ili više od toga, vojnici koji uzeše Selima Kelmendija iz ruku ćerki i supruge Hajrije. Njegov otac Madjun, na daleko poznat po dobroti i poštenju i danas neutešno plače i kune a kad njega nebude više, ostaće kletva kao pamćenje surovom vremenu.
Sve ono i više od toga, čime se u knjizi “Krvave staze” rafinirano bavi naš autor, profesor, publicista, novinarski i televizijski izvještač Ali Daci, desilo se u vremenu od marta do prve polovine juna 1999. g., i to, što bi kazali, ne negdje tamo, već tu nadomak Rožaja. Upravo ovih dana, svojim proširenim i drugim izdanjem i prevodom, Ali Daci je okončao dugogodišnje istraživačko i spisateljsko umijeće na ovu temu, kojim je
Vidim, sa nama su brojni članovi porodica žrtava zločina koji su se te 1999. g., dogadjali na ovim prostorima. Uz zahvalnost autoru, što im je knjigom očuvao sjećanje na nemile dane, ja prema njima izražavam poštovanje što su opet u Rožajama koje im je bilo tada spas a sve ove godine i teško sjećanje. Sve ih znam, u njihove domove sa autorom knjige sam boravio više puta, pokušavajući da za potrebe krivičnog progona zlikovaca dobijem podatak više. Suočen sa nevjerovatnim ljudskim stradanjma nedužnih, sizifovski krenuo sam tada a to činim i sada, bez nagonskog straha u nepoznato i neizvjesno, pa sam zato i ja postao dio priče iz knjige koja je pred nama . Očigledno, sudska pravda ne samo da je izostala već je po svemu sudeći ona još uvijek daleko. Umjesto toga, knjiga “Krvave staze”, ponoviću, je jedno veliko i trajno svjedočanstvo o tim danima, koja nije samo to, ona je istorija, ona je svojevrsna presuda i vremenu i ljudima, ako uopšte oni koje bih ja nazvao neljudi, takav atribut zslužuju. Ona je kamen spoticanja svim zlim naumima a istovremeno i opomena da se zločin ne zaboravlja, neoprašta i da se ne ponovi. Knjiga Ali Dacija, od prve do zadnje stranice, satkana je od istinitih činjenica i jezivih ljudskih priča i detalja, koji ostavljajući čitaoca na trenutke bez daha, dopiru do najačeg ljudskog bola. Originalnim kazivanjima ljudi, brojnim ilustracijama o zaustavljenom vremenu i sopstvenim svjedočenjem, autor nas na faktografsko istorijski ali istovremeno i literaran način, vodi iz dogadjaja u dogadjaj, iz sudbine u sudbinu, otkivajući istovremeno, nevinost žrtava i svojih sagovornika, njihovu ljudsku snagu i veličinu, istovremeno satkanu od snage života, ali i neizdrživog bola. Polazeći od samog naslova, koji sam za sebe praktično najvljuje svojevrsnu naraciju, preko njenog uzbudljivog sadržaja, koji je po mnogo čemu izdvaja iz žanrovskog, jeste posebna vrijednost knjige koja čitaocu bukvalno neda da je makar na trenutak ostavi, sve dok je isčitavanjem ne izlista do zadnje stranice. Posebni kuriozitet knjige su zaista vrijedne ilustracije, kojima kao da je autor, na samo sebi znani načn i faktografski uredjenom kompozicijom teme i sadržaja, ovjerio sve ono čime je godinama bio zaokupljen, da nepristrasno a samim tim i krajnje profesionalno, predstavi dogadjaje a da spontano žrtvama podigne najveći i najljepši spomenik koji nikada niko nemože srušiti.
Isto tako, ono što autora izdvaja, jeste njegov pristup po kome on ne ostavlja prostor izvjesnim književnim improvizacijama, koje su po nekad i dozvoljene. Na potiv, autor primjenjuje investigativni žurnalzam, dakle istražuje činjenice, provjerava ih i sve to podvrgava kritičkom sudu vremena, pa tek onda, mudro i u stilu iskusnog književnog stvaraoca, zrelo istinu pretače u pisanu riječ, ulazeći tako na mala vrata u društvo vlikih i neponovljivih.
Bez lične patetike, mada sam i ja, kakok sam već kazao dio priče iz knjige Ali Dacija, prepuštajući da to učine ili će učiniti, nadam se oni kojima je pisana riječ bolja strana, svjesno sam izbjegao da prezentiram djelove knjige. U mjesto toga i onoga što je dao u vidu zapisane istine, ipak za ovu priliku nezaobilazno je pomenuti, da je autor knjige “Krvave staze”, dao nesebičan doprinos u realizaciji filsmskog ostvarenja reditelja Eda Murića, koji je u jednoj žanrovsko-eseističkoj formi dokumentarno-igranog dugometražnog filma “Svitanje” gledaocima nekoliko televizijskih kuća u zemlji i inostranstvu, takodje približio istinu, odaslao poruku i izrekao umjetnički sud o zločinu nad nevinima.
Moja pravnička umijeća su već deceniju i više zaokupljena slučajem koji je tema onoga čime se u knjizi “Krvave staze” bavi naš autor. Uz naša danonoćna druženja u traganju za istinom i nastojanjima da probudimo očigledno uspavanu pravdu, nošeni neminovnim ljudskim emocijama, prilikom susreta sa porodicama žrtvava zločina, suočavali smo se sa bolnim trenucima, kada bi zatečeni trenutkom, bukvalno i sebe smatrali žrtvama. Bilo je i onih trenutaka kada smo u porodicama žrtava grlili i darivali djecu koja su nas vidno doživljavala kao rodbinu, trenutaka kada bi nas emocije nadvladale do mjere sjedinjavanja sa onima koji su ostali iza žrtava zločina. Tako, zaista teško je bilo zadržati suze uz priču šest Labinotovih sestara, koje kako kažu tješi samo istina što je njihov dvanajestogodišnji brat Labinot, nevino životom platio i sebe ugradio u novi život i slobodu Kosova. Nosio je vodu i hljeb umornim civilima kada je 18. aprila te godne, na mostu u Kaludjerskom lazu, iz puščane vatre sramnih vojnika i isto tako tada sramne vojske u jednom trenu prekraćen život njegov, Nemke Brahimaj i njena tri sina.
Zaista bez pretjerivanja, ovom malom digresijom i mojim kratkim obraćanjem i obraćanjem mojih kolega promotera, ni približno nije moguće iznijeti sve ono što je satkano u uzbudljivo ispisanim stranicama knjige “Krvave staze” a posebno nije moguće dati sveobuhvatan sud o njenoj vrijednosti. Upravo zbog toga, kao svaka dobra i ova knjiga, čitaocu neće uskratiti zadovoljtvo da on, koji uvijek ima zadnju riječ, donese konačan sud, što je praktično njena najbolja preporuka.
Sasvim na kraju, vašu pažnju bih zadržao na jednom citatu iz mojeg dokumenta koji je ad-literam prikazan u knjizi našeg autora.
“I ako kada je riječ o žrtvama zločina, kod svakog razumnog čovjeka postoji trajan bol, ipak žrtve svih zločina pa i ovih, našle su mir u svojoj smrti koja mada jeziva biva uvijek ljudska. Zločinci ili oni koji zločincima opraštaju, makar oni bili njihovi najmiliji, čak i nakon svoje smrti, neće naći smisao svog postojanja niti smiraj svoje duše”.
Hvala vam.
Velija Murić, adv. (Izvršni direktor Crnogorskog komiteta pravnikaza zaštitu ljudskih prava)
Velija Murić, advokat
Promotivni tekst knjige “Krvave staze”
Autor prof. Ali Daci
Rožaje, 15. 04. 2015.