Samoopredjeljenje nacija je, nakon Prvog svjetskog rata, ostvareno kao konačno i sveopšte načelo, ali u većoj mjeri za pobjednike nego za gubitnike. Balkan je nakon Prvog svjetskog rata postao prostor nacionalnih država, a Kraljevina SHS prostor nedovršenih nacionalnih revolucija. Brojni narodi, među njima Albanci, Muslimani, Crnogorci, Hrvati, Slovenci, našli su se u «predsoblju pakla stvorenom za one narode koji nisu imali suštinsko predstavljanje na Mirovnoj konferenciji, bez obzira da li pripadaju pobedničkoj ili poraženoj strani». Nastajale su višenacionalne države u kojima su zavladale pojedine etničke zajednice. Na balkanskom prostoru istorija je veća od geografije, a narodi koji tu žive dugo su bili u sjenci paradigme geoistorije i “šoka prošlosti”.Otuda je bilo i presporo otvaranje prema modernizacijskim procesima. Nacionalne države su stvarane od XVIII i tokom XIX stoljeća kao prihvaćeni model političkog razvoja, i kao takve su ugrađene u ideologiju Versajskog pakta i Pakta Lige naroda. Habsburška monarhija, koja je za mnoge istoričare, bila svojevremeno “odbrana Evrope” od Osmanlija, stvorena iz istorijske nužde – “nenamjerno djelo Sulejmana Veličanstvenog” (P. Kouls), nestala je ipak prije kraja Osmanskog carstva.